SAJAM TAŠTINE

"Život, sa svojim svakidašnjim, dnevnim, tjednim i godišnjim, malim, velikim i velikim nedaćama, sa svojim iznevjerenim nadama i nezgodama koje osujećuju sve kalkulacije, nosi tako jasan žig nečega što nam se čini da ga ne volimo da je teško razumjeti kako se to moglo ne prepoznati i dopustiti da ga se uvjeri da postoji da bi u njemu sa zahvalnošću uživali i da čovjek postoji da bi bio sretan."
(Arthur Schopenhauer, Svijet kao volja i predodžba)
"Zeus je htio da čovjek, ma koliko ga mučila druga zla, ne odbaci svoj život nego da ga uvijek iznova muči. On također daje čovjeku nadu: u stvari, to je najveće zlo jer produljuje čovjekovu patnju."(Nietzsche)

Rječnik nadu opisuje kao osjećaj očekivanja i želje da se određena stvar dogodi.
Ideal se opisuje kao zadovoljavanje nečije predodžbe o tome što je savršeno; najprikladnije.
Može se reći da kada spojite te dvije riječi zajedno "imate očekivanje i želju za onim što je najprikladnije za vas."

Nada je uvjerljiva jer je univerzalna. Prelazi sve ljudske granice: dobne, rasne, klasne, spolne, etničke, vjerske, političke ili bilo koje druge opredjeljenosti. Svima je to potrebno i gotovo svi pokazuju barem neku mjeru nade ako su dogurali do danas.
Nije dovoljno samo “poželjeti” da se nešto dogodi. Nada je važna jer nada uključuje volju da se tamo stigne i različite putove kojima se ide.
Najlakše je imati nadu kada sve u životu ide dobro.
Kad život postane težak, nadu treba najviše iskoristiti.
Kada je nada oštećena, to utječe na više od jedne osobe.
Kada je prava nada uskraćena, teško ju je zamijeniti.
Kad osoba izgubi nadu, može biti teško ponovno pronaći motivaciju.
Neke narodne izreke govore kad nada padne u vodu ne skači za njom, jer je ona majka siromašnih u duhu.

Sve ove izjave su istinite.
Najvažniji utjecaj koji imamo jedni na druge je kroz to kako utječemo na nade drugih.
Nada rađa nadu.
Motivacijska sposobnost nade nezamjenjiva je ljudska kvaliteta; čak i u vremenima krize kada su pouzdanje i povjerenje narušeni, nada nas održava u životu.


U petak je u UN izglasana jedna od brojnih rezolucija.
A/79/L.54 = Međunarodni dan Nade.
Znači li rezolucija nešto?
Ne, ali "urnebesno" je da su SAD aktivno odlučile biti jedina zemlja na Zemlji protiv nade.
"Ostavite svu nadu, vi koji ulazite..."(Na vratima pakla- III. 7.)

#UNvoted

Oznake: Hope and Faith

Jedna filmska kritičarka jutros vrišti kako je na dodjeli Oskara, eto pokraden filmčić o T.Buzovu te kako ju je voditelj Conan O'Brien blago rečeno, razočarao.
Voditelji te ceremonije inače rijetko govore iz glave jer imaju hrpu onih koji im pišu sinopsise.

Conan O'Brien jest malo bocnuo Trumpa suptilnom šalom o 'Anori' na dodjeli Oscara:
Americans ‘excited to see somebody finally stand up to a powerful Russian’
Amerikanci 'uzbuđeni vidjeti da se netko konačno suprotstavlja moćnom Rusu'.

Conan O'Brien samo naizgled napada Trumpa, rekavši kako je publika sretna kad vidi izmišljene filmske likove što se suprotstavljaju "moćnom Rusu".

Ne navodeći njegovo ime, činilo se da je šala bila napad na Trumpa, nakon napetog sastanka u Ovalnom uredu u petak između predsjednika, potpredsjednika Vancea i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.
Nekoliko republikanskih političkih osoba, uključujući stratega GOP-a Karla Rovea i zastupnika Mikea Lawlera (N.Y.) javno su kritizirali sukob između Trumpa i Zelenskog, rekavši da je jedini pobjednik spornog sastanka ruski predsjednik Vladimir Putin.

O’Brien nije poznat po političkom humoru, za razliku od prošlogodišnjeg voditelja, Jimmyja Kimmela. Tijekom prošlogodišnje ceremonije, Trump je na Truth Socialu objavio napad na Kimmela i emisiju kao "dosadnu". Tijekom tadašnje ceremonije, Kimmel je odgovorio čitajući Trumpovu objavu, a zatim se našalio:
"Nije li ti prošlo vrijeme zatvora?"

Ceremonija i baš nije imala drugih izravnih referenci na Trumpa, ali bilo je suptilnijih kritika.
Daryl Hannah jest uzviknula Slava Ukrajini dok je uručivala nagradu.
Autori filma No Other Land, dobitnika za dugometražni dokumentarni film, kritizirali su vanjsku politiku SAD-a prema Izraelu i Palestini.

Anora je inače priča o seksualnoj djelatnici koja padne na klijenta, sina ruskog oligarha, a da bi potom njegova obitelj poduzela specijalne mjere kako bi pokušala poništiti njihov brak.
Conan O'Brien dodaje kako, "Anora" koristi riječ "F***" 479 puta. To je tri više od rekorda koji je postavila publicistica Karle Sofia Gascon* (španjolske trans-glumice)".

Sean Baker pri primanju Oscara za scenarij Anore reče:
"Želim zahvaliti zajednici seksualnih radnica. Podijelili su svoje priče. Podijelili su životna iskustva sa mnom tijekom godina. Moje duboko poštovanje. Hvala. Dijelim ovo s vama!"

Anora samo svodi svoj središnji lik na klišejski stereotip.
Kraj Anore ipak nije pobjeda ili napredak za seksualne radnice.
Završava brutalnom spoznajom da se vratila tamo gdje je počela i da je jedini privid kontrole koju ima to što se objektivizira kako bi je muškarci koristili i odbacili.
Što Sean Baker misli da je pomogao?
Ovaj film je kliše, ali govori mnogo o američkoj kulturi.
Supstanca je zaslužila najbolju sliku, bila je svježa i poticajna na razmišljanje.

Razočarani ističu kako muškarci opetovanoi podržavaju i promiču zlostavljanje žena.
Quelle surprise.
To nije posao, to je seksualno iskorištavanje. Muškarci, kao i uvijek, pokušavaju romantizirati zlostavljanje žena.
Ukrajinci kažu kako Anora prikazuje Rusa koji je ilegalno otputovao na okupirani Krim, kako bi snimao filmove za novac Gazproma.
Tim nije zauzeo stav protiv rata u Ukrajini.
Tužno je što postoji toliki nedostatak kulturne svijesti o tome.
I dodaju.
Krim je Ukrajina.

Rusi slave.
Ali i žale što njihov glumac Yuri Borisov (koji podupire Putina) nije dobio i šestog Oskara
screenshot #Meduza

Oznake: Anora

Rusija je,nerijetko. pokuša(va)la sakriti neke od stranica svoje povijesti.
Ipak, kako kažu, riječi se ne mogu izbaciti iz pjesme…

Povijesno gledano, ruski narod je često i teško gladovao.
Ne zato što nije bilo dovoljno zaliha žitarica, već zato što su vladari Rusije za vlastitu korist opljačkali narod do potpunog osiromašenja.
Jedna od takvih zabranjenih stranica povijesti bila je glad koja je zahvatila jug i regiju Volge 1891.-92.
Amerikanci su prikupili zalihe hrane (brašna i žitarica) i s pet parobroda poslali ih u Rusiju.
Koliko god se politolozi trudili krivnju za glad 1891–1892. pripisati nepovoljnim vremenskim prilikama, glavni je problem bila državna politika glede žitarica.
Dopunjavajući riznicu na račun poljoprivrednih resursa, Rusija je godišnje izvozila ogromne količine pšenice.
Tako je prve gladne godine iz zemlje izvezeno 3,5 milijuna tona kruha.
Sljedeće godine, kada su carstvom već harale glad i epidemije, ruska vlada i poduzetnici prodali su Europi 6,6 milijuna tona žitarica.
Ove činjenice su šokantne.
A činjenica da je ruski car kategorički negirao postojanje bilo kakve gladi u Rusiji jednostavno je zastrašujuća.
Vladajući monarh Aleksandar III komentirao je situaciju s hranom u zemlji na sljedeći način:
"Nema ljudi koji umiru od gladi, postoje samo žrtve propadanja usjeva."
U međuvremenu su cijela sela izumirala...
Dnevnik grofa V.N. Lamsdorf glasi:
“Ton koji je u najvišim krugovima zauzet u vezi s katastrofama gladi dokazuje da su oni potpuno nesvjesni situacije i da, zapravo, ne suosjećaju ni s nesretnim ljudima koji trpe ove katastrofe, ni sa suosjećajnim ljudima koji im nastoje pomoći”.
Situacija u zemlji bila je katastrofalna, a ova strašna vijest prošla je Europom i stigla do Amerike.
Američka javnost predvođena Williamom Edgarom, urednikom tjednika North Western Miller, ponudila je humanitarnu pomoć Rusiji.
Međutim, car je oklijevao s davanjem dopuštenja i tek nakon nekog vremena dopustio je da se nahrani izgladnjeli ruski narod.
Ruski pisac grof Lav Tolstoj opisao je tadašnje stanje u selima:

“Ljudi i stoka stvarno umiru. Ali oni se ne grče po trgovima u tragičnim grčevima, već tiho i uz slabašan jecaj obolijevaju i umiru po kolibama i dvorištima...
Pred našim očima teče neprestani proces osiromašenja bogatih, osiromašenja siromašnih, uništavanja siromašnih...
U moralnom smislu dolazi do pada duha i porasta svih najgorih osobina čovjeka – krađe, ljutnje, zavisti, moljakanja i razdražljivosti – potpomognute mjerama zabrane svakog preseljenja naroda... Zdravi slabe, a slabi, osobito starci i djeca, umiru prerano i mučno.”

Pomoćt je organizirao i nadzirao filantrop W. Edgar koji je u ljeto 1891. objavio svoje prve članke u svom časopisu, govoreći o gladi koja je počela u Rusiji. Osim toga, poslao je oko 5.000 pisama trgovcima žitom na sjeveru tražeći pomoć.
Edgar je putem medija podsjetio svoje sugrađane da je tijekom građanskog rata 1862.–1863. ruska flota Americi pružila neprocjenjivu pomoć.
Tada je daleka Rusija poslala dva mornarička skvadrona na obale ove zemlje.
U to vrijeme doista je postojala stvarna opasnost od Engleske i Francuske koje su u svakom trenutku mogle priskočiti u pomoć Južnjacima.
No, ruska flotila stajala je uz američku obalu oko sedam mjeseci, a Britanci i Francuzi nisu se usudili upustiti u sukob s Rusijom.
To je pomoglo sjevernjacima da pobijede u građanskom ratu.
Apel američkog aktivista naišao je na odaziv u srcima njegovih sugrađana, a donacije su počele posvuda.
Kampanja je provedena neslužbeno i na dobrovoljnoj bazi budući da američka vlada nije odobrila ovaj gest prijateljske pomoći, ali ga nije mogla ni zabraniti.
Uostalom, između velesila uvijek je postojala i ideološka i političko-ekonomska borba.
K tome, svoju je ulogu imala i pojačana konkurencija na globalnom tržištu žitarica. Začudo, unatoč gladi koja je bjesnila u zemlji, ruski oligarsi i kulaci nastavili su slati žito za izvoz, što se snažno protivilo financijskim interesima Amerike.

No, bilo kako bilo, Amerikance nije ohladio negativan stav njihove vlade, te se pokret pod sloganom “Ovo nije političko pitanje, ovo je pitanje čovječanstva” nastavio. Cijela Amerika uključila se u dobrotvorne svrhe za izgladnjele Ruse.
U kampanji su sudjelovali predstavnici svih slojeva američkog društva: “farmeri i mlinari, bankari i vjerske osobe, vlasnici željezničkih i pomorskih linija, telegrafskih tvrtki, novina i časopisa, državni dužnosnici, studenti i nastavnici viših i srednjih obrazovnih ustanova, novinari, radnici i službenici.
Međutim, obični Amerikanci koji su malo-pomalo donirali hranu dobrotvornoj organizaciji nisu mogli znati da su skladišta s izvoznim žitaricama u Rusiji popunjena do kraja i da se žitarice otpremaju dalje za isporuku na europska tržišta.

Tri sjeverne države i Društvo Crvenog križa već nekoliko mjeseci donose pomoć u hrani u morske luke Amerike. Do kraja zime prva dva broda natovarena brašnom i žitom krenula su u daleku Rusiju.
A u rano proljeće 1892. godine parobrodi s vrijednim teretom stigli su u luke baltičkih država. Na jednom od brodova bio je i organizator dobrotvorne akcije William Edgar.
Prošao je kroz mnogo toga prije nego što je iz prve ruke vidio plodove svog rada.
U Rusiji će vidjeti raskoš sjeverne prijestolnice i glad u provinciji, nepravednu raspodjelu prikupljene pomoći i bezbožnu krađu američke hrane u lukama.
Čuđenju i ogorčenju Amerikanca nije bilo granica.

No, kako god bilo, od početka proljeća do sredine ljeta u Rusiju je stiglo pet brodova s teretom tada vrijednim oko milijun dolara i težinom od više od 10 tisuća tona.

Budući ruski car Nikolaj II tada je napisao: “Svi smo duboko dirnuti činjenicom da nam brodovi puni hrane dolaze iz Amerike.”

Međutim, u bliskoj budućnosti ruska je vlada pokušala potpuno zaboraviti na ovu gestu "bratske pomoći".

Koliko god ruski političari pokušavali omalovažiti i prekriti zaboravom ovu prijateljsku gestu jednog naroda prema drugome, još uvijek postoje brojni dokumenti i neobična umjetnička svjedočanstva koja su na platnima dočarali umjetnici očevici.
Prvi transportni brodovi iz Indiane i Missourija – takozvana "Hunger Fleet" – s teretom hrane stigli su u luke Liepaja i Riga. Rusko-armenski slikar Ivan Konstantinovič Aivazovski osobno je svjedočio prijemu brodova s dugo očekivanim teretom koji će pomoći u prevladavanju katastrofalne situacije u zemlji.

U lukama Baltičkog mora parobrode su dočekivali orkestri, a vagoni s hranom vozili su se cestama ukrašenim američkim i ruskim zastavama. Taj se događaj toliko dojmio umjetnika da ga je on, pun zahvalnosti i nade, obilježio na dva svoja platna: “Brod pomoći” i “Podjela hrane”.

Posebno je impresivna slika “Podjela hrane”. Na njemu vidimo rusku trojku konja natovarenu hranom.
Na kolima je seljak koji ponosno maše američkom zastavom. Seljani na to mašu maramicama i šeširima, a neki se, padajući na prašinu uz cestu, mole Bogu i hvale Ameriku za pomoć. Vidimo izuzetnu radost, oduševljenje i nestrpljenje gladnog naroda.

Ove bi slike bile kategorički zabranjene za izlaganje na bilo kojoj javnoj izložbi u Rusiji.
Cara je iritiralo raspoloženje ljudi prenijeto na umjetničkim platnima.
A služili su i kao podsjetnik na njegovu bezvrijednost i nesolventnost koja je zemlju bacila u ponor gladi
Aivazovski je na prijelazu iz 1892. u 1893. stigao u Ameriku i sa sobom donio slike koje se toliko nisu svidjele ruskim vlastima. Tijekom ovog posjeta slikar je poklonio svoje radove u znak zahvalnosti za američku pomoć galeriji Washington Corcoran. Od 1961. do 1964. ta su platna bila izložena u Bijeloj kući na inicijativu Jacqueline Kennedy.

Godine 1979. završile su u privatnoj zbirci u Pennsylvaniji i dugi niz godina bile skrivene od javnosti. Godine 2008., na aukciji Sotheby, obje povijesne slike Aivazovskog prodane su za 2,4 milijuna dolara jednom filantropu koji će slike odmah prenijeti u galeriju Corcoran u Washingtonu.

Ova platna koja je umjetnik naslikao 1892. još uvijek su zabranjena u današnjoj Rusiji.
Možda ih novi ruski oligarsi otkupeI kao znak neke nove, prijateljske zahvalnosti prema Amerikancima.
#ArtA_Tsolum_Aivazovsky

Oznake: USAID 1892

"Ako mene pitate, sve se svodi na veselje.
Cijeli život se svodi na veselje.
Čak se i politika svodi na veselje.
Kad bi nekome neupućenom, koji je jučer doselio u Hrvatsku, morao objasniti u čemu je ovdje najveći problem, oko čega se dijeli društvo na dva dijela, upravo bi pokušao to objasniti pomoću te imenice.
Veselje.
Možda je to dječji pogled na stvarnost, ali upravo su najveći problemi toliko banalni, da su nevidljivi.

Ne brinite, neće ovo biti "Mali princ" za Hrvate. Ni blizu toga.
Prije svega, možemo se složiti da u Hrvatskoj definitivno postoje razni problemi: korupcija ozbiljno nagriza društvo, povjerenje u pravosuđe je vrlo nisko, inflacija je rekordna, ali stvar koji uzrokuje najveću polemiku u javnosti nije ništa od gore navedenog. Najveći problem nije materijalne, već je posve emotivne prirode.

Hrvati se dijele oko sljedećih pitanja: zašto se vesele i imaju li se razloga veseliti?

Ne, ne, ne brinite, odgovorno tvrdim da ovo neće biti Mali princ. Nemate se čega plašiti. Slobodno nastavite čitati.
Dakle, da nastavimo;
nema smisla biti objektivan oko ovih stvari, ali ako pokušamo, Hrvatska nije loša zemlja za život, klima je povoljna, zemlja je rodna, imamo pitke vode. Plaće nisu baš neke u odnosu na troškove, ali s druge strane, kriminala nema na ulici. Sigurno je za hodati noću. Imamo lijepi komad obale, postoji solidna prometna povezanost. Nema malarije, niti žute groznice, nema egzotičnih životinja koje vas mogu ubiti.
Postoji duga lista zemalja u kojima je puno gore.
Međutim, to možete pričati nekome tko nije Hrvat.

Hrvati nisu veseli, a dobro znaju zašto nisu.
Nisu veseli, jer im je rečeno da će biti veseli kad dobiju svoju državu.
Dobili su je.
Ako ih pitate jesu li zadovoljni, evo što će Vas dočekati: "Čekajte, ovo je to s čime bi mi trebali biti zadovoljni, to je to o čemu sam čitao u stranim časopisima i knjigama i gledao na televiziji? Ovo je TA država?"
Jasno vam je...nisu zadovoljni.

Da kojim slučajem ovo nije njihova država, već neka druga, ničija država, neka opća država koja se može naći na svakoj polici dućana, generička država koje ima svugdje, kakva paše svim ljudima na svijetu, nešto univerzalno, poput USB-C priključka, kakvu sada već i Kinezi proizvode i prodaju preko Aliexpressa i Temua, možda bi onda bili manje nezadovoljni.
Da im je netko rekao: "država...to vam nije ništa posebno, to vam danas svatko ima, ako nečega na svijetu ne nedostaje, evo država vam svakako na svijetu ne nedostaje", onda bi možda nastavili u miru sa svojim životima.

Međutim, oni su o državi maštali kao kakva šiparica o princu na bijelom konju, kao Ana Karenjina, kao Lucija Stipančić, kao kakav Goetheov ili Schillerov junak.
I što se onda dogodilo?

Objekt njihovih maštanja, njihova srodna duša se pretvorila u partnera koji im nakon trideset godina braka ide na živce. Hrče, prdi, ne čisti za sobom, ne sortira otpad po vrećicama, ne iznosi kantu utorkom ujutro, zaboravlja obljetnice, inzistira na lošem TV programu, kojeg Vi osobno ne biste gledali.
Sve češće Hrvat ostaje duže na poslu, namjerno se zatrpava obavezama, ide dužim putem kući, sve samo da bi manje bio kući s Hrvatskom.
Ako uzmemo tako, da su građani muževi, a supruga Hrvatska, (nemojte se ljutiti drage čitateljice, činim to jer mi je zgodnije zbog roda imenice), prostor naše javnosti je najsličniji neprekidnom bračnom savjetovanju u kojoj rastava nikako nije rješenje.

Dakle, država je partner koji ne surađuje, a Vi ste osoba duboko podijeljenih osjećaja prema partneru, možda čak i shizofreničar, ili jednostavno: osoba u braku.

Svaki dobar psihoterapuet će Vam u ovom trenutku reći: "Gledajte, Vi se možete rastati, ali morate biti svjesni, bili ste u braku s nacionalnom državom, pa prije toga s nadnacionalnom državom, a prije toga s monarhijom. Ne možete samo tako mijenjati partnere, to Vas nigdje ne vodi".

Psihoterapeut će, pomalo zlobno, a istodobno i očinski, završiti s "...a promijenili ste i dva ekonomska sistema", te će značajno dići obrve.

Vi ćete kroz suze govoriti da ste svega svjesni, ali da jednostavno ne možete više ovako. Država krade, laže, ubija, vara vas s raznim kriminalcima, pogoduje moćnicima, namješta poslove Vujnovcu, koristi tajne službe u privatne svrhe. Nema što ne radi, bolje vam je i ne misliti šta država radi!

Psihoterapuet će reći "Ok, dragi moj gospodine, ali jeste li vidjeli kakve su druge države? Zar Vi dragi gospodine mislite da druge države nisu nastale u krvi? Nema Vam dragi moj gospodine takve države na cijelom bijelome svijetu. A tek korupcija, tu me nemojte potezati za jezik. Zar mislite da u Švicarskoj cvatu samo ruže?"

Vi ćete reći pomirljivo: "I što onda da radim?"

Psihoterapeut će malo povisiti glas u intonaciji:
"Probajte malo oživjeti Vaš seksualni život!"
Vi ćete pitati:
"Kako, čime?"
Psihoterapeut će značajno dići kažiprst u zrak te reći:
"Prisjećanjem kako Vam je bilo kad ste se tek upoznali."

Uzeti će svoj tablet, nešto natipkati na njemu i gurnuti Vam tablet u lice.
Na Youtubeu će svirati:
Marko Perković Thompson - Ako ne znaš što je bilo
Okej, shvatio sam.
Sam ću obrisati stranicu.

Courtesy by:
@Vino&UDBA

Oznake: fitness

"Majka, borac, baka, prijateljica, pjevačica, spisateljica, prevoditeljica, voditeljica si bila u ovozemaljskom životu."
(MajaO.)
Riječi su ostale zauvijek u Pričuljcima.

Ispraćaj "Slavuja" 31.01.2025. 14:00 gradsko groblje Sv.Benedikt Petrinja


images uplod

Oznake: Gordana Ross

Sve monoteističke religije i crkve su strogo zabranjivale proricanja.
I to s dobrim razlogom.
Vjerovati u proricanje, znači vjerovati u sudbinu.
Tako Basara kaže kako ne vjeruje ni u sudbinu ni u proročanstva koja proriču čuda pokore, pičvajze i katastrofe koji se zbivaju unutar pojavne, ali vjeruje - i to svakim danom sve više - u proročanstvo o predstojećoj katastrofi realnosti, koje je, kombinirajući kršćanska učenja i uvid u prirodu optoelektronskih tehnologija, diskretno najavio Paul Virilio.

A Virilo je to ovako postavio: svaki novi tehnološki izum sa sobom donosi do tada nepostojeće katastrofe.
Napravite, recimo, željeznicu, uz nju dobijete i željezničke nesreće, otkrijete cijepanje atoma, posle izvjesnog vremena dobijete Hirošimu i Nagasaki - ako se situacija usložnji, biće još gradova na tom spisku - ili konstruirate avion i eto vam avionskih nesreća...

Nadalje, prema Virilio-u, četvrta tehnološka revolucija i njeni izumi - kompjuterizacija, internet i sve što ide uz njih i s njima - u početku će sa sobom donijeti ranije nepoznate pičvajze koji će se događati unutar stvarnosti, da bi u jednom trenutku, za koji Virilio nije mislio da je predaleko u vremenu, dovesti do katastrofe cjelokupne realnosti.
U najdoslovnijem smislu.
Realnost ovoga svijeta će se urušiti kao kula od karata.
A što će posle biti?
Pitajte admirala D. ili nekog drugog sTvora.
Oni će vam reći, ali će vas poslije morati ubiti.

***
Paul Virilio (1932. - 2018.) bio je francuski kulturni teoretičar, urbanist, arhitekt i estetski filozof.
Najpoznatiji je po svojim tekstovima o tehnologiji kako se razvila u odnosu na brzinu i snagu, s različitim referencama na arhitekturu, umjetnost, grad i vojsku.
Virilio je bio plodan kreator neologizama, od kojih je najpoznatiji njegov koncept "Dromologije", sveobuhvatnog, prožimajućeg zapisa brzine u svakom aspektu života.
Prema dvojici biografa, Virilio je bio "povjesničar ratovanja, tehnologije i fotografije, filozof arhitekture, vojne strategije i kinematografije te politički angažiran provokativan komentator povijesti, terorizma, masovnih medija i odnosa ljudi i strojeva.
Virilio je, dakle, skovao izraz "dromologija" (temeljen na Dromos, starogrčkoj imenici za utrku ili trkaću stazu) kako bi označio "logiku i utjecaj brzine".
Dromologija je važna kada se razmatra strukturiranje društva u odnosu na ratovanje i moderne medije, budući da brzina kojom se nešto događa može promijeniti njegovu bitnu prirodu, a ono što se brzo kreće brzo počinje dominirati nad onim što je sporije.

Stoga proučavanje dromologije "nužno podrazumijeva proučavanje organizacije teritorija, [kako tko god] kontrolira teritorij, posjeduje ga.
Posjedovanje teritorija nije primarno vezano za zakone i ugovore, već prije svega stvar kretanja i kruženja.
Virilio je bio jedan od mnogih kulturnih teoretičara (i drugih postmodernista) koje su 1997. kritizirali fizičari Alan Sokal i Jean Bricmont zbog onoga što su okarakterizirali kao nerazumijevanje i zlouporabu znanosti i matematike.
Virilijeva djela tema su desetog poglavlja Pomodne gluposti. Njihova se kritika sastoji od niza citata (često dugih) iz Virilijevih djela, a potom i objašnjenja kako Virilio brka osnovne fizičke pojmove i zlorabi znanstvenu terminologiju do apsurda.
Riječima autora:
Pisanja Paula Virilia uglavnom se vrte oko tema tehnologije, komunikacije i brzine. Sadrže mnoštvo referenci na fiziku, posebice na teoriju relativnosti. Iako su Virilijeve rečenice nešto smislenije od Deleuze-Guattarijevih, ono što se predstavlja kao "znanost" mješavina je monumentalnih zabuna i divljih fantazija. Nadalje, njegove analogije između fizike i društvenih pitanja su najproizvoljnije zamislive, kad se jednostavno ne opija vlastitim riječima. Priznajemo da suosjećamo s mnogim Virilijevim političkim i društvenim stavovima; ali uzroku, nažalost, ne pomaže njegova pseudo-fizika.

Kritika odlomka često glasi otprilike ovako:
Ovdje Virilio miješa brzinu i ubrzanje, dva osnovna pojma kinematike (opis gibanja), koji se uvode i pažljivo razlikuju na početku svakog uvodnog tečaja fizike.
Možda ovu zabunu ne vrijedi naglašavati; ali za navodnog stručnjaka za filozofiju brzine, to je ipak pomalo iznenađujuće.
Završavaju svoje poglavlje dugim citatom nakon kojeg slijedi ovaj komentar:
Ovaj odlomak — koji je u francuskom izvorniku jedna rečenica od 193 riječi, čija "poezija" nažalost nije u potpunosti obuhvaćena prijevodom — najsavršeniji je primjer proljeva pera s kojim smo se ikada susreli.
A koliko vidimo, ne znači baš ništa.

***
Iznenadio me podatak kako je Hrvatska u samom svjetskom vrhu po broju (dotiranih/plaćenih) "fact-checkera".

#Wolverton #Politico

upload

Oznake: dromologija

Ako uzmemo u obzir Aristotelovo načelo zlatne sredine, čestito je ono društvo koje održava ravnotežu između tradicije i napretka.

Višak tradicije je porok fundamentalizma.
Ta su društva nefleksibilna, potiskuju inovacije, stagniraju i propadaju.

Višak napretka je mana modernizma.
Ta društva odriču se svog identiteta zbog novosti i, čineći to, gube društvenu koheziju i uništavaju se.

Tradicija uvijek mora omogućiti napredak, a napredak mora biti vođen svjetlom tradicije.

Vrlina teži sredini.
Nije aritemtička sredina.
Ovisna je o nama samima.

credit #ManfredoManfrediEditori
AnnoDomini 1871.

Oznake: zlatna sredina

Stoljećima, bilo u vjerskom ili svjetovnom kontekstu, Božić je započinjao 25. prosinca i nastavljao se još dvanaest dana štovanja svetaca uz obilnu gozbu nakon posta.
G..K. Chesterton je žalio zbog dvije stvari koje su i danas prisutne.
Prvo, što kao pisac mora pisati o Božiću mnogo prije Božića kako bi njegov tekst bio objavljen za Božić.
Drugo, čini se da ostatak svijeta slavi Božić mnogo prije Božića, a onda kada Božić dođe, svi prestaju slaviti.
Tradicijski trebalo bi biti upravo suprotno, jer, nekoliko stoljeća ranije, ljudi su čekali Božić da bi proslavili Božić.
A onda su ga slavili dvanaest dana.
Završavao je kulminacijom koju je slavno obilježio William Shakespeare.
Napisao je dramu pod nazivom Dvanaesta noć.
I dok je većina čula za predstavu, većina je zaboravila značenje dvanaeste noći.
Dvanaesti dan Božića.
Posljednji od desetak dana velikog slavlja, koji počinje Kristovim rođenjem i završava posjetom mudraca.
Sretan vam drugi dan Božića.

#CulturalTutor #Ecclesia

Oznake: Twelvetide

Rubrike kao pisma čitatelja izumiru zajedno s tiskanim novinama.
Frankfurter Allgemeine Zeitung je posjetio jednog svog čitatelja koji im je, redovito kroz 30 godina, pisao.
Uwe-Jens Has, umirovljeni taksist.
Kada čitatelji pišu njihovim novinama, to je obično zato što su zbog nečega iziritirani, žele nešto ispraviti ili izraziti svoje drugačije mišljenje.
Has kaže da je i on to ponekad radio. “Ali duševno mi to nije tako lijepo i više to ne radim.”
Danas piše pisma uredniku kad smisli nešto o članku, kad osjeća da može nešto dodati onome što je napisao.
Na primjer, jedna anegdota iz vremena dok je bio taksist. Ili referenca na knjigu koju je pročitao.
A bilo ih je, obilje.

Has se nikada nije mogao koncentrirati u školi; on je jedini u obitelji koji nije imao srednju školu niti je studirao.
Pet pokušaja večernje škole nije uspjelo.
“Tako je to s tim ADHD ljudima, da mogu raditi samo ono što ih fascinira.”
Razmišlja li ponekad o tome kakav bi njegov život bio da mu je ranije dijagnosticirana?
Bi li onda uzimao lijekove i umjesto taksista postao profesor germanistike?
"Ne", kaže odlučno.
Njegova žena kaže: “Ali možda novinar. Ili arhitekta?“
– „Ne, mogu brojati samo do tri.“ Ona ga pogleda s ljubavlju i kaže: „Ali ja sam te naučila do četiri.“

Je li zadovoljan načinom na koji mu je život ispao?
Da je bio "samo" taksist iako je bio toliko pametan?
Ili samo voli stvoriti takav dojam sa svim svojim anegdotama i citatima?
Iskazuje li u svojim pismima uredniku književnu crtu koja bi ga kvalificirala da postane novinar ili pisac, ali koja nije došla do izražaja zbog njegovog ADHD-a?
S gotovo 80 godina gleda li sa žaljenjem na propuštene prilike ili sa zahvalnošću na ispunjen život?

“Uvijek postoje različite vrste pogleda unatrag. Propuštene prilike - to je misao koju često možete imati.
Ali nimalo ne žalim”, kaže taksist.
Na trenutak izgleda kako je probijen njegov zaštitni zid riječi i kako je isplivalo ono što leži ispod.
Ali nije tako. Has se odmah vraća svom uobičajenom obrascu odgovaranja na osobna pitanja citatom.
Kierkegaard je jednom rekao da se život živi unaprijed, a razumije unazad, on kaže: “Tako je više.”
Novinar pita: “Jesi li sretna osoba?”
– “Rekao bih da”, kaže veselo Has.
“U kojim ste trenucima posebno sretni?”
Opet odgovara citatom: Filozof je jednom rekao da je sreća ostvareno, smisleno djelo. “Za mene to znači da sam bio pola sata na biciklu ovdje na balkonu, da sam naručio knjigu ilida sam napisao pismo uredniku." Ponekad čitam kao Churchill koji se kupao svaki dan tijekom rata. Ili čitam u svojoj sobi.
Churchill je rekao da je šteta za svaku knjigu koja je prerano pročitana.
Sada mi ništa nije prerano.” zvršava Has.
Skini naočale, za sliku, kaže mu žena.
"Ne, ovako izgledam inteligentnije", kaže Has.
I jedan instruktor vožnje je uživao čitajući članak.
#FAZ

type russian online

Oznake: adhd

Generativna umjetna inteligencija koja kreira umjetne glasove, počela se koristiti u spam pozivima raznih call središta kojima zavaravaju korisnike izgleda stigla je i do nas.
Koliko benigno ili maligno ostaje za vidjeti.

Kažu kako sve to sada utječe na ljudski jezik, a možda i više.
Postoji stara rasprava: oponaša li umjetnost život ili život umjetnost?
U današnjem digitalnom dobu mogli bismo postaviti novo pitanje: Oponaša li tehnologija čovječanstvo ili mi sada oponašamo tehnologiju koju smo stvorili?
Empirijski dokazi o utjecaju modela velikog jezika na ljudsku govornu komunikaciju, pruža intrigantnu perspektivu.
Otkriva kako ljudski govor suptilno počinje oponašati jezične obrasce umjetne inteligencije, posebno velike jezične modele (LLM) poput ChatGPT-a.
Kako umjetna inteligencija postaje sve više ugrađena u naše svakodnevne živote, možda svjedočimo promjeni u kojoj ljudi počinju usvajati jezične stilove strojeva koje smo napravili.

U početku su jezični modeli umjetne inteligencije uvježbani za repliciranje ljudskog jezika. Ali danas ovi modeli čine više od toga - oni oblikuju način na koji komuniciramo.

Ovaj fenomen otkriva neviđenu dinamiku u kojoj se strukturirani, neutralni i učinkoviti jezik umjetne inteligencije suptilno infiltrira u ljudski govor.
To je pomak kojeg možda nismo ni svjesni - ali njegove implikacije su i čudne i kritične.

Kako umjetna inteligencija nastavlja utjecati na našu komunikaciju, njezin se utjecaj proteže izvan učinkovitosti na kulturno izražavanje.
Jezik nije samo prenošenje informacija; to je odraz identiteta, kreativnosti i zajedničkih vrijednosti.
Uz modele vođene umjetnom inteligencijom kao što je ChatGPT koji oblikuju način na koji komuniciramo, riskiramo gubitak jezične raznolikosti i nijansi koje ljudski govor čine bogatim i šarenim.

Učinkovitost i neutralnost jezika generiranog umjetnom inteligencijom može dovesti do standardiziranijeg globalnog dijalekta, premošćujući jezične praznine, ali narušavajući kulturnu jedinstvenost i kreativna odstupanja. Ova suptilna promjena mogla bi standardizirati izraze emocija, humora ili čak sarkazma, razvodnjavajući osobno i kulturno bogatstvo ljudske komunikacije.

Kako umjetna inteligencija nastavlja utjecati na globalnu komunikaciju, sugerira se da postoji rizik od imperijalizma umjetne inteligencije gdje tehnološke sile nameću svoje jezične norme i vrijednosti svijetu - oblik tehno-hegemonije.

Vjerojatno će budućnost jezika biti negdje u sredini — hibrid ljudske kreativnosti i učinkovitosti vođene umjetnom inteligencijom.
Trebalo bi voditi računa o ravnoteži koju danas postižemo, osiguravajući da petlja jezične povratne sprege poboljšava ljudski izraz bez brisanja njegove raznolikosti.
U ovoj novoj eri razvija se i sam jezik kojim opisujemo naš svijet.
Mi smo stvorili tehnologiju, a ta ista tehnologija sada oblikuje nas.

*
Rezultati popisa stanovništva u Crnoj Gori su pokazali značajan upliv politike "srpskog sveta" ugrožavajući tako crnogorski identitet per se.
Nacionalisti potiskuju male jezike još više od imperijalista.
Slaveni su jezična skupina, a ne etnicitet.
Panslavizam je ruska PSYOP za opravdavanje ruskog imperijalizma, ništa više ili manje.
@GWotD

Oznake: ISO 639-2