|
Imaju li žene kokošji mozak?
Misle li muškarci samo donjom glavom?
Što žene čuju kad muškarci govore, i obratno?
Kako prodrijeti u svijet jezika onih Drugih? Kako, zapravo, muškarci i žene govore različitim jezikom, jedna nova vrsta prevoditelja bi danas mogla svima prilično olakšati život…
****
„Horvat! Zar vam nisam već rekao da promijenite vražji toner u ovoj kopirki?!“, iznervirano će šef.
Horvat se podigne, promijeni toner, i vrati se za svoj radni stol.
Da je Horvat kojim slučajem bila djelatnica, vjerojatno bi istom brzinom obavila zamjenu tonera, ali ne bi s takvom lakoćom progutala šefovu intonaciju. Prvo bi pomislila – što sam loše napravila? Potom bi se zapitala da zašto je šef loše raspoložen? Ima li njene krivice u tome? Nije li zapravo, ona samo - preosjetljiva?
****
Komunikolozi bi odgovorili niječno, jer žene odašilju i primaju signale na korelacijsko uho, a muškarci na apelacijsko-objektivno uho.
Stoga je preporučljivo u dvojbenim situacijama pitati umjesto podleći nečijim zlobnim nakanama.
Zajednički svakodnevni radni prostor obiluje mnoštvom konfliktnog potencijala, upravo zbog toga što muškarci i žene govore jednim ali međusobno teško razumljivim jezikom.
Desetljećima se temeljem raznih istraživanja selektivno izdvajalo i serviralo kao istina, kako su žene jezično nadarenije ali matematički inferiornije. Da izgovore prosječno 20.000 riječi više dnevno od muškaraca ali da im nedostaje sposobnost orijentacija. Jedno vrlo grubo uopćavanje koje je bez dokaza tvrdilo kako se žensko-muški mozgovi razlikuju kao i spolni organi.
Međutim ponašanje ljudskih bića je zapravo ako na išta drugo onda fiksirano na - naše razmišljanje, a ne na spol.
Razmišljanje sukladno vlastitom spolu se stječe od malih nogu, već u vrtiću kad se dečki uče verbalno probijati, dok se kod curica komunikacija usmjerava na intimnost i podudarnost.
Ova jezična socijalizacija se održi i u vrijeme odraslosti, tako da većini muškaraca naročito u profesionalnom životu nije problem poslati jasnu poruku sugovorniku, dok su žene sklonije potkopavanju suvereniteta omekšavajući govor kondicionalno, kao možda, bi moglo, ili trebalo, zapravo ako bi moglo…
Žene i u profesionalnom i korelacijskom životu tendiraju radiorelejno više ka prijemniku, što muškarce ponekad zna iziritirati jer je puno toga izrečeno s druge strane - indirektno.
A muškarci rabe tendenciozno statusno neovisni jezik u kojem na razini poruke vladaju činjenice.
Što iritira žene, jer nedostaju aspekti osobnosti i emocija.
Retorička neodređenost ili nesigurnost u navodno (još uvijek) muškom komunikacijskom svijetu većinu žena će pozicionirati kao slabašne i nesigurne, a ta reakcija dolazi intuicijski i automatski.
Tako se zna dogoditi da na intervjuu za posao muškarac ostavi bolji dojam zbog samouvjerenosti u svoje sposobnosti i usmjerenost prema cilju, dok neke žene, iako jednako obrazovane i potkovane, znaju ostaviti dojam nedovoljne samosvjesnosti i kompetentnosti.
Ovakva situacija se u životu i dade lako korigirati, no, dugoročno, komunikacijske strategije utemeljene na konsenzusu, su u radnom okružju nezaobilazne.
Ali učiti od drugačijeg komunikacijskog stila bi morao biti cilj svakome, jer smanjenje straha od konfliktnih situacija znači i slobodu izražavanja, a to se oplođuje u učinkovitosti i uspjehu tvrtke.
Stoga su mnoge tvrtke uvele tečajeve učenja jezika spolova, na koje se većina muškaraca nerado odaziva.
No ako danas mislite poslovati s Kinezima, nužno je za uspjeh ovladati i njihovim potpuno specifičnim sustavom vrijednosti i regula.
Upravo toga bi trebale biti svjesne žene u odnosu na muškarce i vice versa.
Ako je netko pomislio da ću dati odgovore na pitanja s početka posta sam je kriv.
Ja to nisam nigdje ni obećao.
Kako i bih.
Vani ciča zima, zidovi podstanarskog stana, građenog u doba KuK, Franza Josefa uopće ne reagiraju na jedan i pol radijator, a nova šefica u ponedjeljak čeka rješenja barem za dio mojih nedovršenih zadaća, a popodne ionako čeka zamorni tečaj .
|
