|
Ako čovjek želi, na početku trećeg milenija, opisati ljubav, preporučljivo je prije toga škicnuti na društvo u kojem se živi danas.
Ono je, prije svega složeno i nepregledno.
A ona je samoupravljiva i ne dopušta si upravljanje „odozgo“, i od pojedinca se očekuje da bude i – individua.
Ljubav u trećem mileniju je ljubav – individualaca.
Naravno početnik može posegnuti za filmskim ili romansijerskim predlošcima kako bi usporedio dokle je dospio.
No, nedostaju okolnosti koje pojedinca fiksiraju u odgovarajuću konstrukciju.
U slučaju nevjere ne lete više drvlje i kamenje, tko ljubi dva partnera ne pribija se na križ, i kome je partnerstvo preusko nije mu uskraćeno razdvajanje.
S protokom života, pojavljuju se životopisi odnosa koji pokazuju kako je forma ljubavi prepuštena partnerima i odnos je postao individualiziran.
Pronaći sebe u tako složenim i neupravljivim okolnostima i otkriti vlastiti način ljubavi je vrlo, vrlo, teško.
S jedne strane postoji čežnja za vezom.
Individue sebe dopuštaju opisati kao relativno Jedinstvene, proistekle iz sigurnih odnosa i s tim u vezi enormnih sloboda.
Skrovitost rodbinskog podrijetla i iz toga proisteklih normi nestaju. Kao posljedica individualne izolacije izrasla je potreba intimne povezanosti.
Od malo preostalih obvezujućih odnosa individualcu stoji ljubav kao jedina personalna veza.
Pojedinci zbog toga ne trebaju manje , nego više ljubavi.
Ova potreba se očituje u modernoj predodžbi ljubavi – Sve s jedni(o)m, zauvijek, ukratko: raj na zemlji…
No, isplivala su i nova očekivanja.
Više od ljubavi, znači i veći intenzitet ljubavnih osjećaja.
Romantika ipak nije popustila razumu, jer razumna ljubav ne vodi nit površnoj kao ni razvidnoj ljubavi. Tako ima slučajeva da i 60-godišnjaci prekidaju vezu i traže novu ( ili pr/a/vu) ljubav.
Kao i što ima mlađih ljudi koji slijede Ljubav dok god je – intenzivna (intenzitet umjesto trajnosti , kao trend).
Čežnji za vezom stoji nasuprot potrebi za individualizacijom.
Tako se socijalna nužnost pretpostavlja ljubavnom odnosu, i s time se treba znati nositi.
Čežnja za dubljim odnosom se mora uskladiti s različitošću partnerova karaktera.
Sukladno tome kao nikada prije, pokazuje se kako je u ljubavi važno biti ono što jesi, biti dosljedan sebi i ostati individua, a s druge strane biti potpora drugome kojeg se voli – kao različitog od sebe.
Ako bi se izvlačila formula – ispada kako samo razdvojeni možemo emocionalno intenzivno, voljeti .
Ljubav na početku trećeg milenija traži omjer između suprotnosti – individualnosti i potrebe za partnerstvom.
Paradoks je kako se ljubav i individualizam međusobno isključuju a istovremeno se uvjetuju.
Kad nastaje vezanost nestaje individualnost, a da bi vezanost uopće mogla nastati mora postojati individualnost.
Naravno da po fizici nitko ne može proći kroz dvoja vrata istovremeno, pa tako je nemoguće u isto vrijeme biti u vezi i odvojen. Ali što ne može istovremeno, može jedno nakon drugog. Svijest pojedinca leti čas od poimanja razdvojenosti čas do poimanja povezanosti. Ispada kako su ljubav i razdvojenost postali neodvojivi, jer se međusobno trebaju i tako profitiraju.
Koji oblik razdvojenosti, o tome odlučuju partneri sami.
Prostorni ili psihički razmaci?
Postoji uzrečica – „ mogu sam živjeti, ali teško mogu sam voljeti“, što predmnijeva prostornu odvojenost.
Odvojeni kreveti, odvojena konta, odvojeni odmori, odvojeni hobby-i, odvojeni stanovi… ovakvi distancirani odnosi mogu obilovati i strašću, ali oni koji ne mogu podnijeti prostornu odvojenost preferiraju psihički odmak, a to je obično situacija kad se partnera uvjerava kako je on(a) zapravo drugačija osoba od onoga kako se čini ili želi biti (šifra „samoobjava“).
Samoobjava je nužna kad partneri žive u iluziji da poznaju sebe ili drugoga.
Ova iluzija ulijeva osjećaj sigurnosti, ali ne dugoga vijeka.
Psiha Pojedinca je jednako složena kao i društvo kojem se prilagođavamo.
Individualac jednako teško raspoznaje vlastite motive kao što je teško raspoznatljivo društvo u kojem živi.
Čežnja za vezom i potreba za fizičkim i psihičkim odmakom ne dopuštaju jednu vezu uspoređivati s mirnom rijekom na kojoj plutaju dvije duše, nego prije sa slijedom događanja i susreta. Prije bi vrijedila usporedba sa zupčanicima lanca između kojih postoji razmak.
Danas si u isto vrijeme i odvojen i skupa.
Svjesne pauze u vezi (minute, sati, dani…) itekako znaju motivirati na ponovni susret.
Suprotnosti između intenziteta i trajanja, te razmaka i spajanja se u idealnom slučaju stapaju u predodžbu – sve s jedn(i)om, zauvijek. U ljubavnoj formi zvuči idealno, a u životnoj praksi realno.
Partneru možete značiti Sve, ali ni u kom slučaju u svakom trenu i zauvijek.
Strastvene, prijateljske i partnerske ljubavi slijede potpuno različite logike.
Ljubav daruje, prijateljstvo čini dobro, a partnerstvo pregovara.
Tako se u partnerstvu može razgovarati o tome tko se bavi vrtom, tko djecom, tko budžetom, no ne i tome tko koga i kada želi.
Partner može učiniti nešto dobro, no to ne podrazumijeva i nastanak žudnje za njim.
A strast je obično egoistična sama po sebi.
Dobra veza bi treba biti i strastvena i prijateljska i partnerska, koja svoje težište mijenja sukladno međusobnim reakcijama.
No, je li moguće da svatko od nas drži svoje reakcije stalno pod nadzorom?
Kako znati kako će partner reagirati na našu reakciju i kako ćemo mi reagirati nakon toga, i tako mjesecima, godinama, desetljećima?
Kako su u jednoj vezi međusobne reakcije bitne, a individualni konformizam ne doprinosi puno, ne treba nam – pravi partner, nego – dobra međusobna veza, odnos. U kojoj se dijelom, sudjeluje i djelomično na nju utječe u skladu sa svojim mogućnostima. Ali samo dotle dok pojedinac mijenja svoje ponašanje i očekuje željeno ponašanje partnera.
Ali veze imaju svoju logiku funkcioniranja, tako da mijenjaju vaše stanje, izazivaju dosadu, ravnodušje ili konflikte..
Moderne veze imaju obilje ometača, a partneri ostaju zajedno dok postoji spremnost za rješavanjem problema.
Individualci dokazuju svoju ljubav i kroz pokušaje rješavanja i naizgled nerješivih problema.
Naizgled nerješiv problem se čini kako povezati različitosti i još više kako da različitosti ostanu skupa.
Stječe se dojam kako ljudsko biće može provesti cijeli svoj život rješavajući ovu nerješivu zadaću, a da mu uopće ne bude dosadno.
(prema knjizi Michaela Mary-a)
|
