subota, 28.01.2012.

Uzor(i)

***

22. siječnja u Parizu je umro u 93. godini francuski političar Pierre Sudreau, član francuskog pokreta otpora i preživjeli iz koncentracijskog logora Buchenwald.

Pamte ga po mnogo čemu.

Ali malo ih zna da je svom prijatelju Antoine de Saint-Exupery-u poslužio kao inspiracija za kreaciju „Malog princa“, tog univerzalnog pledoajea prijateljstvu i ljudskosti.

„Dobro se vidi samo srcem…“


Uzori odlaze samo naizgled.

Smisao njihova ovozemaljskog života je u tome da tako ispune naša srca i sjećanja, i tamo ostanu - zauvijek.
I dok god bolno nedostaju, oni tada, još uvijek - žive…

Au revoir „le petit prince“.

"Bio si lijep, brate moj, i imao si:
modrinu kadulje u očima,
rumenilo sunca na obrazima,
blagost dobrote u grudima;
bio si visok meni preko ramena
i imao si što je samo tebi bilo dano imati..."

(by Sjaj Oriona; Žirje, ljeto 1955.)


(to my Brother; A.H. 02.02.1958. – 31.12.2011.)

| 10:34 | Komentiraj (3) | Print this! | #

petak, 30.12.2011.

koji obitava u šumi

Lat. Silvester – (od silve- stris = šumovit, šumski, gorovit)

Za Silvestra sam prvi put čuo kao mačka, u crtiću, tek kasnije sam saznao da je i 33. papa nosio to ime, koji eto umrije na današnji dan. Papa, a ne mačak.



Zadnjeg dana prosinca svjetovni puk je oduvijek proslavljao bučno i uz bogate trpeze, kako bi se rastjerali zli dusi, crkvene vlasti su ga bezuspješno pokušavali proglasiti postom.
I nemrsom.

Rastjerivanje zlih duhova na ovaj dan najviše me se dojmilo u njemačkim pokrajinama Donjoj Saskoj i Schleswig Holsteinu, gdje se djeca maskiraju praveći buku loncem presvučenim kožom koja je probodena štapom (Rummel Pott) i žicaju slatkiše (što su kasnije Ameri kopirali za Halloween). Duhovi se danas rastjeruju sofisticiranom čajniiz pirotehnikom.

Tog dana se obavezno i neumorno na TV prikazuje neuništivi igrokaz «Dinner for One».

Kao da je sve više onih koji su sami, danas.

Čak i u masi.

Tko je rastjerao duhove?

(draga djeco maligani ozbiljno oštećuju mozak, provjereno)


| 21:53 | Komentiraj (40) | Print this! | #

subota, 17.12.2011.

a perfect gift

M. sam upoznao sasvim slučajno.

Popijemo melange, od tada, često.

Upravo kad sam pomislio da poznajem M. jako dobro, zatekla me
kad reče kako volontira na jednom od IFOTES telefona.

Za sada „samo“ četiri puta mjesečno.

Nisam pitao o sadržaju njenih razgovora s onima koji zovu jedančetiridva,
povjerljivi su,
ali sam imao hrpu drugih pitanja…

- Vrijeme?
Uopće nije problem, kaže,
svi ga imamo, samo je pitanje
koliko – za druge;

- Stručnost?
Iznenadio bi se, kaže,
koliko ljudi zove
samo da ih netko
sasluša;


Pokloniti utjehu,
ne mora značiti izreći puno riječi,
nego biti za nekoga tu i saslušati ga,

kaže M…

Ima tako nekih dana … kad bih rado s nekim popričao/la
(kaže 142)


| 21:36 | Komentiraj (48) | Print this! | #

nedjelja, 11.12.2011.

3,14...



Postoje rečenice koje bloger, koji želi ostati originalan, uopće ne bi trebao pisati, jer su toliko razumljive same po sebi.

I koje ipak, stisnutih zubi napiše, ne našavši nikakav drugi uvod za svoju temu.

Jedna od njih glasi: „Mi, ljudi, stalno nastojimo raditi sve – ispravno“!

I to od početka.

Kao djeca smiješili smo se umiljato roditeljima kako bi smo izvukli dodatnu porciju ljubavi (čokolade).
U školi smo nastojali pisati točna rješenja u matematici, za bolju ocjenu.
Kao odrasli radimo ono što od nas očekuje šef ili supružnik, kako bismo imali svoj mir.
A kao blogeri,neprestano tražimo originalni početak posta.

Čini nam se loše, u-činiti pogrešno.

Mrko pogledati roditelje.
U zadatku u rješenje pisati „2“ umjesto „3,14“.
Šefu ili supružniku reći da su u krivu, i to redovno.
Ili gore, na početku posta, napisati: „Postoje rečenice koje…“

Općenito držimo kako nije preporučljivo ama baš nikada i doslovno – griješiti.

Roditelje s užitkom ugristi za podlakticu.
Znati da je rezultat 3.14, a napisati, baš me briga.
Redovito činiti suprotno od onoga što nam kaže šef ili supružnik.
A kao bloger napisati kako nemaš ideje, i da je to baš cool.

A baš o tome je ovdje riječ, o doslovnom činjenju pogrešnoga.
Naime postoje situacije u kojima smo obasuti savjetima.
Tu "tajnu" sam razotkrio kad sam tražio recepte protiv nesanice.
Isprobah već toplo mlijeko s medom, brojanje ovčica, misliti na lijepo…
Niš' nije pomoglo.
Tablete ne uzimam ni pod razno.

Onda naletjeh na savjet: „Ako ne možete zaspati, pokušajte pod svaku cijenu ostati budni“!

Kako mi se mlijeko ogadilo, slijedeću večer u krevetu počeh činiti – pogrešno.
Legoh otvorenih očiju i rekoh si :“Diši, otvori oči, gledaj, zaspati ćeš“!
Rezultat: 3,14 minuta kasnije utonuh, zaspah, duboko, čvrsto i prekrasno.
Slijedeću večer opet po ovoj metodi.
Kako se ove metode ne zaboravljaju lako počeh istraživati savjete okrenute naglavce.
Otkrih kako ne samo trknuti blogeri slijede ovu metodu nego i ozbiljni ljudi.

Liječnici i psiholozi na jednoj dječjoj klinici su savjetovali djeci s kroničnim bolovima, da jednostavno iste – pojačaju!?

Kvaka 22 – kad djeca nauče imati utjecaj na bolove, tada mogu početi djelovati i na njihovo smanjenje.

Ili čak na to da oni nestanu.

Nevjerojatno.

Ili?

(DELETED: U zaraznoj potrazi za slučajevima činjenja pogrešnog pomislih – napisati knjigu o ambivalentnosti zabrana. K vragu. Već je napisana: „Čini pogrešno kako bi uradio ispravno. Umijeće paradoksalnog stila života“ Christiana Ankowitscha. Ništa, onda brišem kraj posta. Šteta.)


| 19:09 | Komentiraj (31) | Print this! | #

nedjelja, 13.11.2011.

...



tek onda kad posljednja nit
i najčvršćeg užeta
pukne,

tek onda,

je

kraj
!


| 15:02 | Komentiraj (58) | Print this! | #

ponedjeljak, 07.11.2011.

dječja, u glavi...

U djeci se proživi vlastiti život,

još jednom,

samo što ga se, tada,

tek shvati…

(Soren Kierkegaard)


****


-„ a možeš li ti dohvatiti zvijezdu?“

- ?

- dijete se sagne i dodirne Zemlju,

podižući glavu gleda slavodobitno...
.



| 21:24 | Komentiraj (32) | Print this! | #

nedjelja, 06.11.2011.

sudbina milijardera

Godine 1974. sve je cvjetalo od stranih investicija, ekonomski nelogično, u bivšu državu su se slijevale milijarde dolara, tada jeftinog kapitala s još nezamislivim posljedicama. U Europi se uvodi ECU - zajednička europska valutna jedinica, sastavljena kao obračunska korpa europskih valuta.
Milijarde i milijuni su mi bili tada apstraktni kao i danas (k'o na Mujinoj đenazi, što ti je, bolan, milijun, potrošiš učas), upravo sam se upisivao u (još uvijek) klasičnu gimnaziju.

Te godine rodio se četirimilijarditi stanovnik Zemlje.

A 1987., još pod dojmom „Ni'ko ne sme da vas bije!“ kad su partijske članske iskaznice dekadentnih salonskih komunista, počele fercerat kako su to nazvali Nadrealisti, u Zagreb je stigla Univerzijada čiji se logo s „U“ morao promijeniti u „Y“ jer je već ranije bilo korišteno u Kobeu ;).



Rođen je petmilijarditi stanovnik zemlje, Matej Gašpar.(Zlobni jezici su tvrdili da je tada odabran Zagorac, obzirom na njihovo umijeće preživljavanja, a svjesni nadolazeće krize).

Potom je, 1999. „čast“ da budu šestmilijarditi pripala malom Bosancu Adnanu Neviću i Lorrize Mae Guevara.

Ove godine je ta čast, da budu uslikani s diplomom sedammilijarditog zemljanina pripala roditeljima male Danice May Camacho, na Filipinima.

Cijeli svijet je obišla slika male crvenkapice.

Na kratko, jer kao i prethodnu jubilarnu novorođenčad, UN i svijet, prizovu u podsvijest svakih deset godina.

Danas se svake sekunde rađa četvoro djece, a umire dvoje ljudi. Što će biti za deset godina s djecom koja su na „eci-peci-pec“ dobili okrugli milijarditi broj uz svoje ime.

Potonuli u siromaštvo, utopili se, zdravi, u prosječnost, postali milijarderi doslovno…?

Daničinim dolaskom je teža svijeta postala veća za 2,5 kilograma?

Ne!

Težina svijeta je nepromijenjena, ali nije ravnoteža između siromaštva i rasipništva
(znate vjerojatno plaću C.Ronalda, ali John Hammergreen dobiva mjesečno 11 milijuna $, a Michael Fascitelli samo 5,5 milijuna $...),
ali nije ravnoteža između tehnike i prirode,
ali nije ravnoteža između Moći i Nemoći…

Eurokrati (nadnacionalni birokrati EU) upravo zaključuju kako bi se u mirovinu trebalo ići sa 70 godina života.

Ok, prije 150 godina je prosječni M-Ž životni vijek bio 32-36 godina; danas je 73-77.

Eh, da mi je dočekati 70.

Ali toliko žive i lešinari.


| 16:54 | Komentiraj (25) | Print this! | #

četvrtak, 03.11.2011.

Yahoo Answers:

Why Love Hurts? :)



„Naša kultura je prisilno zabavljena istraživanjem uzroka ljubavi; bilo psihoanalitički, hormonalno ili antroploški“ (Eva Illouz)

Romeo Montague je u Veroni XV stoljeća govorio:
„Da li je ljubav jedna nježna stvar? Ona je sirova, podivljala i pobješnjela; a ubada kao trn.“
Pa kaže: „Nikakav kameni bedem ne može obraniti ljubav…“

S razvojem čovjeka kao individue, razvijale su se i njegove socijalne veze (voljeti ili pokušati voljeti) spram partnera.

Korelacijski biolozi Konrad Lorenz i Kurt Kortschal hladnim činjenicama razaraju Shakespearove i Hollywoodske, utopijske , klišeje o vječnoj ljubavi:

“Biološki , doživotne veze nisu predviđene!“

Društvena realnost još zavarava evoluciju jer je dužina prosječnog braka narasla s 9,5 na 10,5 godina.
No to nije dovoljno za neki optimizam, jer istraživanja pokazuju kako broj razvedenih partnerstava nakon 25 godina braka – raste.
Duži brakovi malo poboljšavaju prosjek, ali sve ih manje, danas, doživi desetu obljetnicu (naravno ne govorim o Hrvatskoj).

Osim, šoka umirovljenja ( tko ima sreću raditi), dalji razlozi razvoda leže u dolasku drugoga djeteta ili faze „emptyness“ nakon što djeca odrastu i odlepršaju iz dotadašnjeg obiteljskog gnijezda.

Jedino nekakvo neprijateljsko okruženje , vanjska opasnost ili ugroženost, drži vezu na površini.
Što se čovjek osjeća nesigurnije, više traži zaklon u zajednici.

Izraelska autorica Eva Illouz je na sajmu knjiga u Frankfurtu izazvala veliku pozornost svojom knjigom „Zašto ljubav boli?“ u kojoj koketira s krajem monogamnih veza.

Ljubav i strast, danas, podliježu, kao nikada konzumentskim principima – ponude i potražnje.

Razvio se emocionalni kapitalizam.

Činjenica kako ljudi mogu slobodno birati iz široke ponude, znatno utječe na njihovu vezivnu sposobnost.
Pa i sloboda izbora iz perioda seksualne revolucije i slobodne ljubavi berlinske komune I dovela je do stalnog procesa „odmjeravanja i usporedbe“, odnosno do preopterećenosti i dezorijentiranosti.

Internet i agencije za partnersko posredovanje nisu uzročnik takve ljubavne metamorfoze, nego pojačano djeluju na njen nepredvidivi razvoj. Internet je dvojbeno zavodljiv, sve izgleda lako, a i psihološka komotnost je tu dok god se sjedi ispred zaslona.
Za ljude koji se boje odbijanja, monitor odnosno net služe kao zaštitni zid.
No, distanca krije i zamke. Iako web olakšava kontakte u virtualnom prostoru, takve „veze“ završavaju vrlo često s nimalo nježnim prizemljenjem.

Goetheov Werther, danas, se ne bi ubio, nego bi jednostavno na FB-profilu u status-update promijenio na „Single“ a izbrisao opis
„Is in a relationship, but it's complicated“.

Prije booma socijalnih mreža živjeli smo u malo ozbiljnijim vezama.
Mathias Horx u svojoj autobiografiji kaže kako čovjek mora apsolvirati 16 (!?) ljubavnih veza kako bi mogao voljeti na „odrasloj razini“.
„Partner-shoppingu i globalnom plesnjaku“ u prkos (kako neki zovu web), nikada nije bilo ovoliko usamljenih ljudi s poteškoćama uspostavljanja veze.

Istraživanje „Generations and Gender Survey“ kažu kako svaki treći muškarac i svaka četvrta žena, još nisu imali partnera.
Dok je danas teško naći i zajednički stan, "doživotna veza" zvuči kao dobar SF.
Još prije 20 godina 50 % ispitanih je vjerovalo kako su oženjeni/udati sretniji, danas je tog uvjerenja njih manje od 30 %.

Terapeuti kažu kako je zaljubljenost danas više – samo psihijatrijski prolazni stadij.

Opterećujuća partnerstva su najveći izazivač ili pojačivač duševnih tegoba kao što su burn-out, depresije, anksioznosti i slični poremećaji.
Briga o ljubavi je i briga o životu.

Mobbing-scenariji su najčešću uzroci slomova partnerstva, a napušteni partneri tonu još dublje.
Stručnjaci tvrde kako koreografija obezvrjeđivanja u vezi vodi i k oslobađanju hormona koje lagano uništavaju tijelo što često dovodi i do malignih bolesti.

Dr. House je u jednoj epizodi rekao kako u takvim situacijama postoje dvije mogućnosti – razdvajanje u suzama ili nerazdvajanje u suzama.
Jer i nesvojevoljno razdvajanje i neželjena usamljenost također potpomažu obolijevanje.

Istraživanja ukazuju i na to da su glavni problemi u vezama – manjkava međusobna briga i seksualni problemi, pri čemu se dade zaključiti kako su partnerstva tu da bi zadovoljili ego partnera. Nevjera i ljubomora, prema ispitivanju, su na dnu ometača veze.

Psihoterapeutski gledano zabluda stoljeća leži u očekivanju trajne ljubavne sreće, dok ljudi tendiraju prilijepiti partneru odgovornost za vlastito nezadovoljstvo.

Ljubav u vezi se različito poimala u gradu i na selu, ili među onima „plave krvi“, ali svugdje se provlačio kao bitan čimbenik – ekonomski status. Tako je sloboda izbora najbogatije Španjolke, 85-godišnje vojvotkinje od Albe dovela do skurilnog odabira jednog građanskog 60-godišnjaka.

Danas nije rijetko kako je ispunjena veza postala statusni simbol, a oni koji na ovom području zakažu stigmatiziraju se kao emocionalni moderni gubitnici, pa se dugotrajniji samci tretiraju kao dugotrajni nezaposleni – što duže izvan tržišta – to više dubiozniji.

S psihoterapeutskog motrišta, za stabilizaciju održivosti ljubavi pomaže samo jedno:“ Down-shifting“ – radikalno pomicanje granice očekivanja u vezi, - prema dolje.

Protu-strategija je da se rupu između iluzija i svakodnevice premosti - „brakom iz razuma“, u kojem opet i previše harmonije može djelovati destruktivno.

Ako već nema svađe u vezi, onda je treba začiniti,...barem uzeti pištolje – na vodu, kao profilaksu.
Happy International Man's Day :))

| 17:53 | Komentiraj (33) | Print this! | #

utorak, 01.11.2011.

Tea for two


(wallpaper-s.org)

Upravo kad se Papandreu dosjetio teret s leđa za to plaćenih političara, prebaciti na leđa poreznih obveznika, kroz tzv. referendum - kao oblik direktne demokracije...

Padoše burze!

Brookeri još ne skaču kroz prozore?!

Draga Krizo, dođi ti meni na čaj.

I kolače.

Baš se veselim upoznati Te.

(Iako, i za Tebe ima lijeka, na recept…))

/solidarnost s banniranom novinarkom R.I./

| 16:00 | Komentiraj (21) | Print this! | #

nedjelja, 16.10.2011.

individualnost vs. veza



Ako čovjek želi, na početku trećeg milenija, opisati ljubav, preporučljivo je prije toga škicnuti na društvo u kojem se živi danas.
Ono je, prije svega složeno i nepregledno.
A ona je samoupravljiva i ne dopušta si upravljanje „odozgo“, i od pojedinca se očekuje da bude i – individua.

Ljubav u trećem mileniju je ljubav – individualaca.
Naravno početnik može posegnuti za filmskim ili romansijerskim predlošcima kako bi usporedio dokle je dospio.
No, nedostaju okolnosti koje pojedinca fiksiraju u odgovarajuću konstrukciju.

U slučaju nevjere ne lete više drvlje i kamenje, tko ljubi dva partnera ne pribija se na križ, i kome je partnerstvo preusko nije mu uskraćeno razdvajanje.

S protokom života, pojavljuju se životopisi odnosa koji pokazuju kako je forma ljubavi prepuštena partnerima i odnos je postao individualiziran.
Pronaći sebe u tako složenim i neupravljivim okolnostima i otkriti vlastiti način ljubavi je vrlo, vrlo, teško.
S jedne strane postoji čežnja za vezom.
Individue sebe dopuštaju opisati kao relativno Jedinstvene, proistekle iz sigurnih odnosa i s tim u vezi enormnih sloboda.
Skrovitost rodbinskog podrijetla i iz toga proisteklih normi nestaju. Kao posljedica individualne izolacije izrasla je potreba intimne povezanosti.

Od malo preostalih obvezujućih odnosa individualcu stoji ljubav kao jedina personalna veza.
Pojedinci zbog toga ne trebaju manje , nego više ljubavi.
Ova potreba se očituje u modernoj predodžbi ljubavi – Sve s jedni(o)m, zauvijek, ukratko: raj na zemlji…

No, isplivala su i nova očekivanja.
Više od ljubavi, znači i veći intenzitet ljubavnih osjećaja.
Romantika ipak nije popustila razumu, jer razumna ljubav ne vodi nit površnoj kao ni razvidnoj ljubavi. Tako ima slučajeva da i 60-godišnjaci prekidaju vezu i traže novu ( ili pr/a/vu) ljubav.
Kao i što ima mlađih ljudi koji slijede Ljubav dok god je – intenzivna (intenzitet umjesto trajnosti , kao trend).

Čežnji za vezom stoji nasuprot potrebi za individualizacijom.
Tako se socijalna nužnost pretpostavlja ljubavnom odnosu, i s time se treba znati nositi.
Čežnja za dubljim odnosom se mora uskladiti s različitošću partnerova karaktera.
Sukladno tome kao nikada prije, pokazuje se kako je u ljubavi važno biti ono što jesi, biti dosljedan sebi i ostati individua, a s druge strane biti potpora drugome kojeg se voli – kao različitog od sebe.
Ako bi se izvlačila formula – ispada kako samo razdvojeni možemo emocionalno intenzivno, voljeti .

Ljubav na početku trećeg milenija traži omjer između suprotnosti – individualnosti i potrebe za partnerstvom.
Paradoks je kako se ljubav i individualizam međusobno isključuju a istovremeno se uvjetuju.
Kad nastaje vezanost nestaje individualnost, a da bi vezanost uopće mogla nastati mora postojati individualnost.

Naravno da po fizici nitko ne može proći kroz dvoja vrata istovremeno, pa tako je nemoguće u isto vrijeme biti u vezi i odvojen. Ali što ne može istovremeno, može jedno nakon drugog. Svijest pojedinca leti čas od poimanja razdvojenosti čas do poimanja povezanosti. Ispada kako su ljubav i razdvojenost postali neodvojivi, jer se međusobno trebaju i tako profitiraju.
Koji oblik razdvojenosti, o tome odlučuju partneri sami.
Prostorni ili psihički razmaci?

Postoji uzrečica – „ mogu sam živjeti, ali teško mogu sam voljeti“, što predmnijeva prostornu odvojenost.
Odvojeni kreveti, odvojena konta, odvojeni odmori, odvojeni hobby-i, odvojeni stanovi… ovakvi distancirani odnosi mogu obilovati i strašću, ali oni koji ne mogu podnijeti prostornu odvojenost preferiraju psihički odmak, a to je obično situacija kad se partnera uvjerava kako je on(a) zapravo drugačija osoba od onoga kako se čini ili želi biti (šifra „samoobjava“).

Samoobjava je nužna kad partneri žive u iluziji da poznaju sebe ili drugoga.
Ova iluzija ulijeva osjećaj sigurnosti, ali ne dugoga vijeka.
Psiha Pojedinca je jednako složena kao i društvo kojem se prilagođavamo.
Individualac jednako teško raspoznaje vlastite motive kao što je teško raspoznatljivo društvo u kojem živi.

Čežnja za vezom i potreba za fizičkim i psihičkim odmakom ne dopuštaju jednu vezu uspoređivati s mirnom rijekom na kojoj plutaju dvije duše, nego prije sa slijedom događanja i susreta. Prije bi vrijedila usporedba sa zupčanicima lanca između kojih postoji razmak.

Danas si u isto vrijeme i odvojen i skupa.
Svjesne pauze u vezi (minute, sati, dani…) itekako znaju motivirati na ponovni susret.
Suprotnosti između intenziteta i trajanja, te razmaka i spajanja se u idealnom slučaju stapaju u predodžbu – sve s jedn(i)om, zauvijek. U ljubavnoj formi zvuči idealno, a u životnoj praksi realno.

Partneru možete značiti Sve, ali ni u kom slučaju u svakom trenu i zauvijek.

Strastvene, prijateljske i partnerske ljubavi slijede potpuno različite logike.
Ljubav daruje, prijateljstvo čini dobro, a partnerstvo pregovara.
Tako se u partnerstvu može razgovarati o tome tko se bavi vrtom, tko djecom, tko budžetom, no ne i tome tko koga i kada želi.
Partner može učiniti nešto dobro, no to ne podrazumijeva i nastanak žudnje za njim.
A strast je obično egoistična sama po sebi.
Dobra veza bi treba biti i strastvena i prijateljska i partnerska, koja svoje težište mijenja sukladno međusobnim reakcijama.

No, je li moguće da svatko od nas drži svoje reakcije stalno pod nadzorom?

Kako znati kako će partner reagirati na našu reakciju i kako ćemo mi reagirati nakon toga, i tako mjesecima, godinama, desetljećima?

Kako su u jednoj vezi međusobne reakcije bitne, a individualni konformizam ne doprinosi puno, ne treba nam – pravi partner, nego – dobra međusobna veza, odnos. U kojoj se dijelom, sudjeluje i djelomično na nju utječe u skladu sa svojim mogućnostima. Ali samo dotle dok pojedinac mijenja svoje ponašanje i očekuje željeno ponašanje partnera.

Ali veze imaju svoju logiku funkcioniranja, tako da mijenjaju vaše stanje, izazivaju dosadu, ravnodušje ili konflikte..

Moderne veze imaju obilje ometača, a partneri ostaju zajedno dok postoji spremnost za rješavanjem problema.

Individualci dokazuju svoju ljubav i kroz pokušaje rješavanja i naizgled nerješivih problema.

Naizgled nerješiv problem se čini kako povezati različitosti i još više kako da različitosti ostanu skupa.

Stječe se dojam kako ljudsko biće može provesti cijeli svoj život rješavajući ovu nerješivu zadaću, a da mu uopće ne bude dosadno.

(prema knjizi Michaela Mary-a)

| 17:52 | Komentiraj (24) | Print this! | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Copyright © golden age - Design touch by: Tri mudraca


Komentari On/Off

< siječanj, 2012  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (8)
Kolovoz 2011 (10)
Srpanj 2011 (11)
Lipanj 2011 (16)
Svibanj 2011 (1)


Opis bloga


(Candle by Kenguur)

*******









"Late Lament"

Breathe deep the gathering gloom,
Watch lights fade from every room.
Bedsitter people look back and lament,
Another day's useless energy spent.
Impassioned lovers wrestle as one,
Lonely man cries for love and has none.
New mother picks up and suckles her son,
Senior citizens wish they were young.
Cold hearted orb that rules the night,
Removes the colours from our sight.
Red is grey and yellow white.
But we decide which is right.
And which is an illusion?