golden age (sajam taštine)

Hladno, promrzlo i tiho jutro zateklo nas je budnima, kao i prije 15 godina.

I kao prije 25 godina, Starac vještim pokretom u sjenci naših silueta zabljesnu plamičkom, paleći cigaretu.

Šutimo.

Nitko da kaže ni riječ.

Čekamo.

Starac započe riječima čija mekoća stvaraše osjećaj udobnosti, utjehe i nade.

"Glas naših najstarijih starih, naših najstarijih mudraca kaže da prvi bogovi koji su stvorili svijet, učiniše to naizgled bez ikakva reda.
Kao da nisu učinili ništa više doli razbacivanja pojedinih djelića.
A tako stvoren svijet, ustvari nije bio jedan, nego više njih, sve drugačiji od drugačijeg.
Ili, kako bi vi to rekli, bijaše mnogo geografija.
I naši mudraci govorahu, dakle, kako se susretoše vremena, Prošlost, Sadašnjost i Budućnost, kako bi se žalili bogovima.

"To ne može tako ići dalje. Mi ne možemo u ovom neredu svjetova koji postoje raditi svoj posao. Trebalo bi biti samo jedno vrijeme, tako da možemo hodati ukorak. "

Govorahu vremena.
Bogovi su saslušali, što su Prošlost, Sadašnjost i Budućnost imali za reći i rekoše: "Dobro, vidjet ćemo."

Prvi bogovi koji stvoriše svjetove, se povukoše i nitko ne zna što su razgovarali, ali to je dugo potrajalo.

I onda ih prvi bogovi pozvaše i rekoše im: ". Mi smo razmislili o vašim riječima i želimo vam reći da vaša ideja nije dobra" .
Vremena počeše gunđati, i prigovarati kako su preveslani samo zbog toga što i oni nisu bogovi.
Bogovi su im rekli da bi trebali sačekati, jer to nije sve što im imaju za reći.
"Pa dobro, da vidimo", rekoše vremena iščekujući.
Tada im pojasniše prvi bogovi da će doći vrijeme u kojem će vladar zavladati svijetom i želeći porobiti cijeli svijet želeći ga ubiti i uništiti.
Da će snaga vladara biti velika i strašna, i da ne postoji sila u svijetu koja bi joj bila ravna.
Da će jedini način otpora i borbe protiv vladara biti u raznolikosti i brojnosti, kako ovladavanjem pojedincem ne bi ovladao svima.
Bogovi bijahu svjesni i činjenice kako će i raznolikost vremena i kalendara koju su podarili uzrokovati mnogo problema i ljutnji onih koji putuju, ali nisu imali drugog rješenja, i tako odlučiše.
I rekoše prvi bogovi Vremenima: biti će u svakom od ovih svjetova, onih koji grade svjetove a da će znati čitati kalendare i zemljovide.
I doći će jednom vrijeme u kojem će prošlost, sadašnjost i budućnost biti – jedno, vrijeme u kojem će svi ovi svjetovi poraziti Vladara.

Tako govorahu prvi bogovi.
I Vremena zažamore jer su znali odgovor, i pitahu da li će, ako vladar bude poražen, cijeli svijet biti onda spojen u jedan Svijet?
A prvi bogovi govorahu da svi muškarci i žene toga doba imaju to utvrditi jer će uvidjeti - da li ih različitosti čini jakim ili slabim da bi se oduprli Vladaru, koji će opet doći i ponovno ih osvojiti. "

Starac ustade i ode.

Još uvijek je hladno, ali malo svjetla je ostalo, skoro tek toliko da sjenke ne ostanu same.

I gotovo!

Reče Zapata, El suen'o de un he'roe...



***
Said the little boy, ‘Sometimes I drop my spoon.’
Said the little old man, ‘I do that too.’
The little boy whispered, ‘I wet my pants.’
‘I do that too,’ laughed the little old man.
Said the little boy, ‘I often cry.’
The old man nodded, ‘So do I.’
‘But worse of all,’ said the boy, ‘it seems
Grown-ups don’t pay attention to me.’
And he felt the warmth of a wrinkled old hand.
‘I know what you mean,’ said the old man.
Shel Silverstein, The Little Boy and the Old Man

"Budućnost je magla što nas obavija, tako da ne prepoznajemo - Sutra, koje ima okus Današnjice"
(Fernando Pessoa, Knjiga nemira)



Manje je bitno, zašto se neki ljudi povlače iz javnog života - bilo da na perfidno-rafinirani način žele postati zanimljivi ili boluju od teške socijalne fobije, ili žele biti jednostavno "ostavljeni na miru".
Činjenica je kako je to vrsta egzistencije koja zahtijeva puno odlučnosti i netaknute imunološke obrane organizma protiv napasti, ljudske izvorne taštine.
Povrh toga, to zahtijeva i ekstremno pustinjačko suzdržavanje.
Međutim, i životi kreativnih ljudi ovise od javnosti.
Čak i bića - od slova i riječi.

Thomas Pynchon, je u ranim 60-ima spustio zavjesu i zaključao sve brave.
Legenda kaže da je zanimanje javnosti, nakon uspjeha njegovog prvog romana "V" u suprotnosti s Pynchonom samim, a posebno njegovim ne podnošenjem svjetala pozornice.

No to su sve nagađanja o liku čijih je samo nekoliko fotografija sačuvano iz sredine 50-ih godina.

Slike običnog mladića sa zubima Zekoslava Mrkve, snimljene dok je služio u mornarici, prije nego što je diplomirao englesku književnost kod Vladimira Nabokova na Cornellu, a nakon što je kratko radio u Boeingu, pa se opet potom posvetio pisanju.

Nakon uspjeha "V" Pynchon je pobjegao fotoreporterima, i od tada živio u Mexico Cityju.
Razdoblje njegova književnog opusa - to je sada oko 50 godina - sam Pynchon do danas nije "prozračio".

On je tako postao najveći misterij moderne književnosti, čak i postao jedan od najvećih mitova o životu uopće.

Tako su se otvorile špekulacije i uvjerenja kako se skrivaju iza Thomas Pynchona - grupe autora, ili možebitno još opskurniji likovi.



Pynchon je potpirivao ovu obrambenu borbu protiv napadajućih snaga voajerizma i javnosti, ali ne bez šarma i razigranog doprinosa s vlastite strane.

Za tri epizode animirane serije "Simpsoni", u kojoj je bio prisutan sa smeđom vrećicom preko glave, posudio je i svoj glas.
Isto je učinio za trailer na YouTubeu u kojem čita izvode iz njegovog najnovijeg romana, "Inherent Vice" ("prirodni nedostaci").
Kad je glumac John Larroquette početkom devedesetih na NBC-u svojim nastupima aludirao na Pynchona, bio je ispravljen od njegova agenta u nekim činjenicama.
Agent, zapravo agentica je Melanie Jackson, Pynchonova supruga.
Par ima sina, Jacksona.

CNN je otkrio Pynchona 1997. u New Yorku i zaista ga pokazala u javnosti. Nakon brojnih reakcija na zahtjev T.P. CNN mu je zamaglila lik (4,5 minute još uvijek na YouTube-u).
CNN publici provokativno ostavlja na izbor, kako prepoznati Pynchona u vrevi New Yorka.

Kao sijedog i dugokosog, bradatog, s naočalama, odjevena uobičajeno opisuje ga, novinarka Nancy Jo Sales, 1996 za "New York Magazine".

Početkom 1990-ih, nedugo nakon objavljivanja njegova trećeg romana, "Vineland", i njemački novinari i književni stručnjaci tvrdili su da su ga susreli.

Thomas Pynchon je ovog tjedna napunio 75 godina.

Navodno.

Hado


Optimist: Čaša je do pola puna!
Pesimist: Čaša je do pola prazna!
Inženjer: Čaša je dvostruko veća nego je to nužno!


Kaže Julia Boehm kako ne biti depresivan je nešto sasvim drugo od posjedovanja optimističkog stava o životu.
Potom da optimistični ljudi imaju više od 50% manji rizik za oboljenje od srčanih ili drugih stečenih životno-skraćujućih bolesti.

Zašto je tome tako nitko nije siguran, ali taj odnos vrijedi bez obzira na starost, ekonomski status, zdrave navike ili tjelesne proporcije.

Kad pitate nekog optimistu od kuda, s kojeg to životnog izvora crpi svoju energiju i snagu za biti optimist, obično su to jednostavne stvari, osobe, pojave na dohvat ruke, pred našim očima…

Ne treba biti Indiana Jones niti ih tražiti iza sedam mora i gora.

Ponekad, zbog njihove dostupnosti, valjda se toliko naviknemo na njih da ih skoro i ne primjećujemo.

Izvore životne radosti.

Ljudi koji su kadri svaki dan započeti s radošću jer je osvanuo time sebi olakšavaju pozitivan stav prema životu.

I puno manje obolijevaju od onih bolesti.

I naravno duže žive.

Kad sam trebao odlučiti što ću biti kad odrastem, nisam znao odgovor.

Sad znam:

Bio bih optimist.

Prokleta tehnika bez koje se ne može.

Problem: prebaciti adresar sa starog PC na laptop (iz Outlook Expressa, koji više ne postoji , u Outlook 2003). Mali korak za native born digital generation, ali preveliki za mcmlx-a.

Rješenje: googlati drugu osobu na ovom svijetu koja je imala isti problem ili pješice prepisati nekoliko stotinjaka mail-adresa?

Tijekom tih nekoliko debelih sati nerviranja i metode pokušaja i pogreški, pogled mi se zaustavi na regali gdje među hrpom knjiga, na koricama koje su odavno izgubile svoju pravu boju, lijepljene crnom izolir-trakom i dodatno učvršćene gumicom od Zmajeve zimnice.

Moj stari adresar.

Izvadim ga pažljivo, i otvorim na sredinu.

Imena, ulice, telefonski brojevi, pisani grafitnom i raznim kemijskim olovkama čiji je trag već vidljiv i s druge strane.

Najviše upisanih je po „M“ i „I“, pod nekim slovima nema niti jednog unosa.

Pod B je jedan prijatelj kojeg nisam čuo i vidio najmanje deset godina.

Pod „N“ je jedna prijateljica, kojoj sam nakon osam unosa, zaprijetio da ću je izbristai ako još jednom bude selila.

Ne sjećam se tko je bio Anton, slikar – umjetnik ili soboslikar.

Gdje sad prijatelj A. kojeg je davno žena napustila pobjegavši s jednim talijanom…

Tako u nedogled…

Ne sjećam se točno kad sam prestao upisivati podatke u njega, ali nema niti jedne poveznice s današnjim hausmajstorom, učiteljicom iz osnovne škole, pedijatrom, zubarom…

Kao da je život najednom bio prekinut…

Prodaje li netko danas uopće ovakve adresare?

Googlam.

Moleskine, Milano.
Njihove su proizvode koristili Hemingway, Picasso i mnogi drugi.
Danas adresari čine jedva nekoliko postotaka njihovog proizvodnog programa.

Je li moguće rekonstruirati nečiji život na temelju ovakvog adresara?

Itekako.

Sve do tamo nekog loma...

„Knjiga koja nije vrijedna, najmanje dvaput biti čitana, nije vrijedna to niti prvi put.“ /Karl Julius Weber/
„That, my dear, is called reading“ (jedna bestseller-autorica na primjedbu sugovornice kako piše teške knjige, koje čitatelj da bi ih shvatio, mora čitati iznova)

***

Kad je riječ o gledanju filmova, po prvi puta, neizbježan je utjecaj onoga što smo već naučili gledati.
Dvaput je dvaput – legitimno je pravo knjigo- kao i filmo-ljubca.

Bez obzira je li riječ o knjizi ili filmu, drugi pogled može djelovati prosvjetljujuće ili razočaravajuće, jer jednostavno neka djela funkcioniraju samo na prvi pogled.
Bilo da nude neki tajnoviti prostor u sebi ili samo površnu zagonetku, čiji smo odgovor pronašli možda i prije kraja.

Taj ne-pronalazak nekog „rješenja“ odlučuje hoćemo li nešto čitati/gledati još jednom, naravno pojednostavljeno rečeno.

Pročitao sam dosta odličnih knjiga a i vidio odličnih filmova - samo jednom.
No nije zanemariv broj ni onih koji su to „tražili“ dva ili više puta.
Neću sad raditi listu jednih ili drugih jer to govori više o psiho-profilu onoga koji sastavlja listu, nego o samoj listi.

Posljednja u nizu knjiga koja mi dopade u ruke: „Zvao sam ga Kravata“ Milene Michiko Flašar.
Nije western.

Klupa u parku, kao pozornica, na kojoj se susreću dva prilično različita čovjeka.
Mlađi i stariji koje povezuje to što tamo ubijaju - vrijeme.
Mlađi lik je Hikkomori, kako u Japanu nazivaju one koji prestanu komunicirati sa svojim okružjem, koji se zatvara u svoju sobu i izlazi vani samo onda kad će susreti što manje ljudi.
Stariji lik je čovjek koji pred kraj radnog vijeka ostane bez posla, ali svaki dan odlazi van jer ne može reći supruzi što ga je snašlo.

Malo po malo dva stranca razmjenjuju svoje životne priče, razgolićavajući svoje ljušture…

Bjegovi i pokušaji zaborava svih loših vremena i iskustava, prije ili kasnije dovedu do svojevrsnog otvrdnuća.

Čije odleđivanje započinje tek onda kad se pronađu prave riječi za događaje koji ... opterećuju.

U ovom slučaju vrlo dirljive…

Odlična knjiga!

Koja traži samo jedno čitanje?

Winneden


Kriminalistička povijest serijskih ili masovnih ubojstava je samo povijest - počinitelja.
Njihova imena se ističu, vrte, komercijaliziraju, dok žrtve uglavnom ostaju bezimene.

Sjećanje suvremenika je čudno, u njemu žrtve teško nađu svoje mjesto.
Uvijek iznova, svaki ubojica dobije priliku, pod svjetlima reflektora i flasheva na suđenjima koja nadilaze i show, „objasniti“ osvetnički čin spram neuspjele socijalizacije, pokušavajući svom ne-djelu dati „jedinstveni ozloglašeni karakter“.


Utoya

Gotovo je nemoguće izbjeći bilo u svjetskim tiskanim ili elektronskim medijima nenormalni, neukusni cirkus na suđenju norveškom ubojici A.B.-u koji je hladnokrvno ubijao sat i pol više od 80 adolescenata. Domaći, norveški, mediji većinom ne objavljuju njegovu sliku, niti prenose njegove kvazi-filozofske eskapade.

Samo što preletite neke news stranice, pune njegovih slika ili izjava kako ne osjeća grižnju savjesti jer je godinama radio na svojoj dečovječizaciji ("...to be dehumanized...") (op. nije citat).

Obzirom na to što je humanoid u stanju napraviti ili je napravio kroz povijest, ispada kako je više vjerojatno da je trenirao de-čovječizaciju…

Možda zvuči grubo u usporedbi s doprinosom čovjeka evoluciji, kulturi i stvaralaštvu, no prilozi o takvim ljudima su obično u tiskovinama između osmrtnica i tv-programa, odnosno negdje na rubu web-stranice.

Suđenja ovakvim stvorovima bi trebala biti zatvorena za javnost, njegove izjave poznate samo sudstvu, medicini i kriminalistima, a umjesto smrtne kazne jedna dobro osmišljena doživotna kazna.

Duža u svakom slučaju od ciničnog osmijeha na njegovu licu.

Da su sve bakice kao Mrs Louisa Wilberforce…

Bilo bi manje copycat-a…

***
A Svibanj nikako ne zaslužuje da ga obilježavaju desetljetne isprazne recidiv-polemike o "našim i njihovim kostima",
kao atavizmi žigosanja mozga, bez anestezije…


Katyn

Švicarska je jedinstvena zemlja po puno toga. Standard iz gotovo pa Ničega. Konkordacijska demokracija...

Čak i politička desnica je u ovoj zemlji netipična.

Švicarski nacionalist je uglavnom kratkovidni izolacionista.

Prije nekoliko tjedana je ilustracija za cover-story desno-populističkog tjednika „Weltwoche“ (slika jednog petogodišnjeg Kosovara, s plastičnim pištoljem u ruci koji čitatelja drži na nišanu) podigla buru i prašinu.

Članak „Oni (Romi) dolaze, kradu i odlaze“ je novinarski možda i dobro odrađen, jer se temeljio na izvješću ministarstva unutrašnjih poslova, ali oprema i slika su blago rečeno - rasističke.



Mali Mentor M. danas ima osam godina i nikad nije zakoračio van Đakovice, kamoli došao u Švicarsku.

I tamo ugrozio nekoga ili nešto.

Njegov otac Rexhep M. živi od 75,- € socijalne pomoći i od prodaje sekundarnih sirovina, kao i u vrijeme nastanka one slike, te tako prehranjuje peteročlanu obitelj.

Smještenu u sklepanom kućerku divljeg naselja a la Slum-dogs.

Zatečeni su i zbunjeni ovom vrstom „popularnosti“ a tužbu niti znaju niti mogu podići…

Sjetih se ove priče, zasut naslovnicama hrvatskih tiskovina o Škabrnji.
Jednodimenzionalne i jednoslojne slike uglavnom.
Incident je daleko benigniji od niza onih koji su se dogodili u Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Mađarskoj, Slovačkoj, ali ga to ne opravdava u njegovu nastanku. Većina će ga (i to javno) osuditi što je i normalno, ali malo sam se naslušao - rješenja, koja se nude.
Fascinira broj onih koji se nabacuju kamenjem po Škabrnji bez da ponude bilo kakvo rješenje transgraničnog i stoljetnog problema - integracije jednog nomadskog naroda u društvo u kojem zastanu...

(photo: Catrin Welz-Stein, A little Friend)
…one of the nicest things to have, a one of the nicest things to be…


Čak i crijevne bakterije imaju prijatelje.

Znanstvenici su dokazali da i ova primitivna bića drže do vjernosti i druželjubivosti.
Čak još i više: za dobro svoje zajednice stavljaju i svoj život na kocku. Pri pokusu s antibioticima neki bakterijski junaci su poslali informaciju o otpornosti na lijekove. To ih je oslabilo, ali je ostatku plemena pomoglo razviti rezistentnost.

Učinak lijekova na bakterije bi se mogao usporediti s ugrožavanjem Homo sapiensa kroz – osamu.

Doduše on se pokušava imunizirati kroz ljubavne odnose, no istovremeno se događa da je povjerenje u princip odnosa „u dvoje“ prilično opalo. Ovo tektonsko pomjeranje u sustavu društvenih vrijednosti je podiglo značaj prijateljstva čak do one razine na koju su Philiu postavili antički filozofi prije 2000 godina.

Krhkost zajednica i sumnjičavost prema instituciji obitelji, mijenjaju i socijalne potrebe, pa nije ni čudo kako je područje borbe protiv usamljenosti postalo dijelom profitabilne industrije (on-line posredništva, psiho-savjetovanja, proricanja, coaching…).

Ako je stvarno došlo do širenja emocionalnog kapitalizma, kako je to pisala Eva Illouz, onda bi princip prijateljstva simbolizirao pomalo zapostavljeni literarni izraz „duševne srodnosti“. Prijateljstvo je manje opterećeno svrhom partnerstva koje se još uvijek temelji na materijalnoj sigurnosti i reprodukciji. Jedno se uspoređuje s korisnom a drugo s ukrasnom biljkom.

Prijateljstvo je iznenađujuće visoko na ljestvici pojmova kojeg ljudi danas pripisuju – blagostanju.
Naročito žene.
To ima objašnjenje u evolucijsko biološkoj činjenici što muškarci prema patrilokalnom običaju ostaju usidreni u natalnom okruženju, dok su žene predodređene za selidbu pri osnivanju vlastite obitelji. Zato su u stanju imati više prijatelja nego muškarci, odnosno sklonije su socijalizaciji...navodno.

Nije ni čudo što su se neke, 'ajmo reć uspješnice (Friends, Sopranos, Seks and the City, Kućanice, Grey's Anatomy…) bavile na svoj način prijateljstvom i brakom, tj. obitelji.

Ne ulazeći ponovno u područje online-prijateljstava, uspjeh francuske komedije Intouchables, pokazuje kako i potpuno tradicionalno offline prijateljstvo pogađa društveni nerv.

Priča se zasniva na stvarnim likovima, bogatašu Pozzo di Borgu i sitnom lopovu Abdelu Sellouu, koji danas uzgaja piliće u Alžiru i objašnjava neobično prijateljstvo riječima:“Obojica smo bili nenormalni. A to povezuje. Na početku sam bio ravnodušan, bez maske. Više od toga nisam mogao ponuditi. On je to osjetio. I dopalo mu se.“

Odgledah.

Europa bi se danas trebala zacrveniti.

A i mi.

Ali od stida.

Mladih, školovanih a nezaposlenih je više nego ikad!

Zašto smo ih tjerali u škole i na fakultete koje nemaju veze s tržištem rada?

Stvorena je populacija koja s pravom treba biti ljuta na nas, starije, sukrivce!

Namjerno ili iz neznanja?


(economywatch)

"Wer wagt es, sich den donnernden Zügen entgegenzustellen?
Die kleinen Blumen zwischen den Eisenbahnschwellen!“ (Erich Kästner)



Kome to uspijeva suprotstaviti se vlakovima grmećim ?
Malenim cvjetovima, među željezničkim pragovima, ležećim.
(slobodni prijevod)



Kako li tek uspije jedan krhki cvijet probiti beton?

Negdje u VII. razredu nastavnica biologije u koju smo blenuli iz nekih drugih razloga, objašnjavala nam je osmozu i bubrenje stanica…

Korijen biljke tjera vodu prema stanicama, a to znači samo prema – gore, pa tako u tim stanicama nastaje tlak, nekakav strašan, turgorski.

Tajna u pucanju betona iznad biljke je u upornom, dugotrajnom, neumornom, stalnom pritisku na prepreku iznad nje, uostalom kao i na sve ono što nas tišti…